Kreativnost i kako je steći

Premda je uzimamo zdravo za gotovo (ili možda baš zbog toga!), skloni smo previdjeti činjenicu da je glazba moćna stvar, i kad to kažemo, uopće ne pretjerujemo. Ona je, prisjetimo se Beethovenovih riječi, „veće otkrivenje od svake mudrosti i filozofije – glazba je naelektrizirano područje gdje duh živi, misli i stvara“. Umjetnost je to koja očito sadrži narkotička svojstva; upadnete li u nju dovoljno duboko, obuzima vas potpuno i ne ispušta iz čvrstog zagrljaja – za mnoge, ona je cjeloživotna opsesija, neizostavni oblik samoterapije i izvor osobnog nadahnuća. Poticajna je i motivira, otvara putove samospoznaje, istovremeno nas povezujući s vanjskim svijetom. Aktivira nas i po potrebi umiruje, a sve to ne odnosi se samo na slušatelja nego i na skladatelja. Na onoga koji uvijek na različite načine i iz raznih perspektiva traga za drukčijim zvukovima, natkriljujući pritom žanrove, epohe i stilove.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2023.
S engleskoga prevela Dina Puhovski

Quincy Jones jedan je od takvih, možda i najboljih primjera neumornog tragača. Taj, prema vlastitim riječima „producent, skladatelj, umjetnik, aranžer, dirigent, instrumentalist, izvršni direktor izdavačke kuće, vlasnik TV-postaje, osnivač časopisa, multimedijski poduzetnik, humanitarac i, najvažnije, otac“ svoju stvaralačku i životnu filozofiju opisuje u novoj knjizi 12 nota o životu i kreativnosti (Školska knjiga, prijevod Dina Puhovski). O Jonesu se zna sve ili gotovo sve. Svojim sedam desetljeća „teškim“ opusom barem djelomice je definirao evoluciju popularne glazbe 20. stoljeća, s lakoćom se krećući od jazza i filmske glazbe do R&B-a i hip-hopa. Ono što otkriva fino sročena knjiga jest način na koji slavni glazbenik pristupa stvaralačkom procesu, pretvarajući pojedinačna iskustva u univerzalne i svima raspoznatljive emocije. Najjednostavnije rečeno, 12 nota svakom potencijalnom glazbeniku pomaže da spozna kako životne uspone i padove kanalizirati u „nešto što je veće od nas“, u umjetnost koja će nadživjeti umjetnika. Jasno, Jones ne daje preciznu formulu jer, da takva i postoji, svatko bi je mogao koristiti. Zauzvrat, neke odgovore pokušava naznačiti u dvanaest kratkih ali važnih „lekcija“ organiziranih u skladu s notnim slijedom. Ili, u zvukovnom smislu, u skladu s tonovima kromatske ljestvice.

Pretakanje patnje u novu energiju

U teoriji zamisao zvuči pretenciozno – sve dok ne počnete čitati knjigu. Tek tada shvatite da imate posla s posve pristupačnim, nesebičnim učiteljem. U prvom i vjerojatno najmučnijem poglavlju (Nota A) autor piše o tome kako ga je otac u dobi od devet godina vodio u posjet teško oboljeloj majci, zatvorenoj u psihijatrijskoj bolnici. Poruka mučne epizode ogleda se u tome da je patnju moguće pretočiti u novu energiju koja nas gura prema naprijed. Kreativnost se, piše 88-godišnji glazbenik, sastoji od uma (znanosti) i duše; bitno je uspostaviti ravnotežu jednoga i drugoga, pri čemu je duševna strana „esencija onoga što ste vi kao ljudsko biće“. U darovitih ljudi trauma se, dakako, razrješava stvaralačkom ekspresijom; recikliramo li bol, pretvorit ćemo je u nešto svrhovito.

Put kreativnosti nije uvijek lagan, a još je manje predvidiv, ali se u tome krije najuzbudljivija dimenzija stvaralačkog procesa. Otvorenost prema novome i potraga za „ljepotom u nepoznatome“ Quincyja je vodila na najraznovrsnija područja i suradničke pothvate. Rođen 1933. u ozloglašenom čikaškom South Sideu, rano se počeo zanimati za glazbu. Studirao je trubu, radio kao freelance aranžer za velika imena poput Counta Basieja, nastupao je s orkestrom Dizzyja Gillespieja, a poslije je producirao, skladao filmsku glazbu... Suradnja s Frankom Sinatrom i Michaelom Jacksonom (s posljednjim na prijelazu 1970-ih na osamdesete, na bestselerima Off The Wall i Thriller te poslije Bad) potvrdila je poziciju Quincyja Jonesa kao jedne od ključnih osobnosti suvremene glazbe – 1985. organizirao je snimanje himne Live Aida We Are The World, a ‘93. je, primjerice, pokrenuo specijalistički hip-hop i R&B magazin Vibe, valjda da svima, a ponajprije sebi, pokaže da mu doslovno ništa nije problem. Uz ostalo, afirmirao se kao prvi crni potpredsjednik velike izdavačke kompanije, Mercury Records. Želite li pronaći svestranijeg čovjeka u glazbenom biznisu prošloga stoljeća, sretno vam bilo – takav se vjerojatno još nije rodio.

Knjiga zamišljena
za preobrazbu uma

Knjiga 12 nota nije autobiografija (taj posao odradio je prije više od dva desetljeća u knjizi The Autobiography of Quincy Jones), ali je nezamisliva bez poučnih autobiografskih crtica. „12 nota je knjiga zamišljena da uzdigne i preobrazi vaš um savjetima i tehnikama što sam ih usvojio za svojeg boravka na ovom planetu, koje želim podijeliti s vama“, stoji u uvodu. Podnaslovi pojedinih „nota“ uglavnom su samorazumljivi – „budite uvijek spremni za pravu priliku“, „učinite što nitko nikad nije“, „shvatite vrijednost odnosa“ i slično, a osobito se znakovitom čini poglavlje (Nota D) u kojemu Jones mladim glazbenicima savjetuje da kreativni proces ne opterećuju žanrovskim imperativima, te da neprestano osluškuju „instinkte iz vlastite utrobe“.

„Budi čist i vjeran svakom žanru“, ponavljao mu je veliki uzor Ray Charles. „Ray i ja nismo nikad pisali glazbu misleći na neku posebnu kategoriju, jednostavno smo dopuštali svojim srcima da stvaraju bilo koji tip glazbe“, prisjeća se Jones, dodajući da su oznake samo „način klasificiranja gotovog proizvoda, ne našeg stvaralačkog procesa“. Na kraju krajeva, sve se svodi na ono najkompleksnije, ljudsko. Na ono što je Jonesova učiteljica glazbe Nadia Boulanger sročila u rečenici: „Quincy, tvoja glazba ne može nikada biti više ili manje od onoga što si ti kao ljudsko biće.“ Prema tome, čvrsta putokaza prema uspjehu nema, poručuje autor, osim ako pod putokazom ne podrazumijevamo pravilo staro koliko i umjetnost: uspjeh znači neprekidno i neumorno raditi na sebi.